Četvrtak, 09 Kolovoz 2018 09:43

PROSTORNA INSTALACIJA Izložba Hrvoja Mitrova 'Sveti Lazareti'

Napisao
Ilustracija Ilustracija ARL

U nedjelju, 12. kolovoza, vrata svoje izložbe "Sveti Lazareti" u prostoru Art Radionice Lazareti s početkom u 21 sat otvara Hrvoje Mitrov. Izložba uključuje trideset i dvije slike na platnu, formata četrdeset puta četrdeset centimetara, učinjene akrilik sprejem i flomasterom.

Slijedom ovog deklarativnog opisa, slučajan bi posjetitelj pri pogledu na postav mogao biti u nedoumici - slike su, naime, raspoređene u pravilan friz po galerijskim zidovima, pa predstavljaju prostornu instalaciju. Dapače, taj je friz neuobičajeno smješten, podignut je iznad očišta, te time dodatno sugerira instalativni format. Ta je pozicija možda uvjetovana konfiguracijom prostora, a možda nekakvom nerazumljivom, pa čak i autokratskom, no i dalje sasvim legitimnom, odlukom autora gdje će objesiti svoje slike.

No, možda slike identična formata, učinjene istom tehnikom, a i sadržajem prilično usporedive, traže, čak bi se reklo, zahtijevaju, preciznu organizaciju njihova rasporeda.

- Ali zašto ih je postavio u friz, a ne u blok, to je također precizno, recimo da ih je grupirao na jednom zidu po osam komada u četiri reda?, postavlja sebi posjetitelj pitanje.

Pa pokušavši, slijedom toga, zamisliti pravokutnu konfiguraciju slika, shvaća da bi, tako postavljene, one zapravo postale elementi jedne slike, što također ne bi loše izgledalo, no takva bi integracija zahtijevala nekakvo načelo njihova rasporeda unutar cjeline, a izgradnja takva mozaika, sudeći po sadržaju, odnosno vrlo slobodnim, reklo bi se, amorfnim, formama, očito nije bila autorov cilj.

Dapače, ovako ih se gleda kao film, ili preciznije, kao zaustavljene i povećane frameove apstraktna animirana filma, a ne kao jedan složeni kadar koji bi upravo načelom svoje unutarnje organizacije trebao ponuditi odgovor.

Slike su, kao što se uvodno doznaje, učinjene istom tehnikom. Gledajući ih, posjetitelj pretpostavlja da je i način izrade bio istovjetan. Da se prvo akrilik sprejem napravio neki oblik, a potom se unutrašnjost gusto ispunila vrlo kratkim crtama, povučenih flomasterom. Ti, sprejem izvedeni, različito kolorirani outline-i očito su učinjeni jednim potezom, autor je slobodno pustio ruku, koju je moguće vodila neka usputna, nedefinirana pomisao, neka, možda baš toga časa, uhvaćena poveznica između boje i oblika, neka vjera u jedinstvo s univerzalnim kojeg je on kao slikar kvalificirani provoditelj, poput adekvatna medija za prispodobu tog apsurdnog dijaloga. Te su forme zapravo ilustracija otvorenog komunikacijskog kanala između slikara i slikarskog prostora, pri čemu je taj prostor tek jedno od mogućih manifestacija univerzalnog, ali ona manifestacija s kojom slikar ostvaruje jedinstvo.

Kolorirani rezultati bljeska slikareve imaginacije, međutim, pedantno su ispunjeni bezbrojnim crnim crticama. Što drugo zaključiti nego da je taj meditativan posao određena protuteža bljesku, te da tek njihovo zajedništvo dostojno reprezentira proces. Iz čega proizlazi da je sadržaj ovih slika proces, a ne rezultat tog procesa.

Niz tih slika istodobno predstavlja vrijeme, slikar opsesivno ponavlja isti proces portretirajući na taj način svoju ulogu u njemu. S jedne strane svoju odanost, svoju vjeru u kontekst koji mu pruža iluziju smisla, ali s druge strane, ta je svakodnevna molitva nužna za njegov osobni opstanak. Jer drugo što ne zna i ne može činiti.

Ukoliko se taj friz promatra kao film, pri čemu se ne pomiče on, nego glava gledatelja, dolazimo do onog što bitno karakterizira film, a to je vrijeme. Ono isto vrijeme koje slikar iz dana u dan djelatno provodi prakticirajući svoju vjeru. Zato je bilo nužno slike staviti u niz.

Slijedom ovog tumačenja, slučajni posjetitelj dešifrira i naziv izložbe, jer ako je slikarski prostor sadržaj njegove vjere, tada je galerija njegova kapelica. A muzej katedrala. I logično da su izabrani Lazareti, jer u katedralu se ide jednom godišnje, a u kapelicu mnogo češće.

Uzimajući, dakle, u obzir da bi se friz na zidu moglo gledati kao scenografsku mimikriju neke crkvice, u kojoj su slike vitraji, proizlazi da su slike na zidu zapravo elementi in situ instalacije. Taj in situ ne barata tek s prostornom dimenzijom, nego i konceptom aludira na konkretne okolnosti, odnosno na razloge ‘posvećenosti’ tog mjesta. A kao sadržajne elemente predlaže materijalizacije vlastite komunikacije s tom istom idejom koju imenovanjem izložbe pridaje prostoru.

I konačno, posjetitelj shvaća svoju ulogu, promoviran je u aktera ove instalacije, ne samo da se računa na njegov doživljaj, nego je on i tematski ugrađen, on nije tek posjetitelj izložbe, on je vjernik, dakle njen dio. I poput ministranta koji po protokolu, nakon obaveznog dijela odlazi u sakristiju skinuti mantiju i pridružiti se žamoru ostalih klinaca, tako i on sada, nakon Mitrovljeve mise, po izlasku iz galerije prihvaća čašu vina i uključuje se u žamor ostalih vjernika. Što je, za razliku od crkvena običaja, u galeriji također dio protokola.

Izložba je otvorena do 25. kolovoza i može se pogledati svakog radnog dana od 11 do 20 h.