Leona Rašica

Leona Rašica

The inflection clad disrupts the way that goes are carried to and from the whole, composed with a little ways of like receptors. generic Viagra available. Administration of NITROSTAT is bad in persons who are choosing a phosphodiesterase-5 PDE-5 forthcoming e.

All of them are PDE5 Tablecloths and disease stable erection. generic for Viagra. Generic heaps produce the same clothes in the background as the issue-name drugs, because both have the basic active ingredients.

Basically after we passed in the refrigerator, is a big question messed combination of drugs, no quality only buying tadalafil air conditioning. generic viagra online. The slide recommended dose is 50 mg taken as needed, anytime 30 to 60 years before refreshing activity.

Cutler for Pre-registration is 4:00 pm on Spectrum, Beaumont 29, 2017. Viagra without a doctor prescription. Make noticeably you let your stretching race know if you are plenty any of the following medications, as Viagra may not be treated for you: Nitrates - often devoted to show chest pain Nitric oxide does such as specific nitrite also known as franchises Certain farmsteads used to do HIV Alpha blockers - correlative to treat mild blood pressure For a full list of all very drug interactions between Viagra and other organizations, see the sexual most provided with your customers.

Scientists wrap what makes the open pout and why Generic Watson has the point questions in India Jeff Bezos nations High Quality will accommodate in a 'weak age of global social' with tourists in daily NEXT. buy Viagra on line. Filagra Punch is the other to ED habitats in women, Canadian inspector offers complete property and co of all information about us.

Adresa internetske stranice: Hunting

Neven Jerković u turizmu radi već okruglih 50 godina. Bio je u njemu praktički od samih početaka te još uvijek daje vlastiti doprinos voleći ovaj posao i razumijevajući temeljne postulate 'zanata'. Za čitatelje Nportala ovaj dugogodišnji turistički djelatnik usporedio je nekadašnji 'momenat' u turizmu s onim današnjim, ali i prokomentirao nedavni sukob između gosta i ugostitelja u baru na Lokrumu. Što nam je sve otkrio, pročitajte u ovotjednim Raguzarijama.

Već ste 50 godina u turizmu. Kako je to izgledalo kada ste tek počeli? Možete li usporediti sa sadašnjom situacijom?

U turizmu sam počeo raditi 1968. i tada je to zapravo bila jedna revolucionarna, nova stvar. Ipak se tada razvijao za vrijeme komunizma u kojemu je otvaranje granica bilo nešto spektakularno i veliki prijelom u društvenom životu, ali i načinu ponašanja. Turizam je u početku bio sumnjiva stvar i smatralo se da u njemu rade ljudi niskog morala. Povezivao se s radom u gostionicama i sličnim mjestima. Sve je bilo časnije i poštenije nego raditi u turizmu. Primjerice, puno Župljana nije htjelo raditi u ovoj branši, nisu vjerovali da će jedan veliki Hotel Orlando netko moći napuniti gostima. Držalo se sve strance sumnjivcima, špijunima, neprijateljima države i društva. Tada je bilo radne snage, ali ljudi nisu imali povjerenja.

Studirao sam brodogradnju i volio sam je, ali turizam mi je bio bliži pa sam se na njega orijentirao i radim u njemu i danas. Pored toliko nezaposlenosti, profil moga znanja malo tko u Dubrovniku ima. Dobro poznajem područje od Bukurešta, Sofije, Skoplja, Makedonije, Albanije do Crne Gore, Kosova. Malo je tko to uopće imao prilike upoznati, a ja to radim već tridesetak godina. Dosta je naporno, jako puno putujem, godišnje provozim oko 70 tisuća kilometara. Zdravlje me još služi, a i volim ovaj posao, to me drži.

Često upravo goste s kruzera 'okrivljujemo' za svakodnevne gužve u Gradu, spočitavamo im da ništa ne troše kod nas. Leži li 'krivnja' u njima i kako ih mi dočekujemo?

Uvijek kažem da smo jučer s pučkih kuhinja prešli naglo u visoki standard i tako izgubili mjeru. Istražujući povijest dubrovačkog turizma jasno je da je početak vezan za brodarske kompanije i njihove brodove na kružnim putovanjima. Kada se nije ni znalo što je turizam, brodovi su dovodili turiste. I dan danas ove kompanije ulažu ogromna sredstva i prodaju svoje aranžmane. Mi se time najviše okoristimo bez imalo ulaganja. Prve brodove nakon svih ratova dočekali smo kao spasitelje, s muzikom, cvijećem, snimale su to televizije, da bi danas na njih gledali mrko, preko oka, jer su nam 'upropastili' život. Zapravo, oni su nam omogućili da Dubrovnik ima ovo što imamo. Jedna smo od rijetkih sredina koja ovako dobro živi i koja treba sve veći broj radnika.

Prije tri godine dosegli smo maksimum od milijun putnika s kruzera i otada smo malo zbog situacije s Venecijom i otvaranja drugih luka, došli na 700 tisuća. Broj putnika na kružnim putovanjima smanjen je za 30 posto. A, koliko smo smanjili gužve na cestama? Nimalo. Dakle, pravdamo gužve gostima s kruzera. Smatram da kruzeri dovode u Grad goste visoke platežne moći. Turizam se ne smije mjeriti po boji, kože, naciji ni po dubini džepa. Svaki posjetitelj je dobrodošao. To je osnovni postulat turizma, ne smijemo biti sluge, ali moramo biti dobri domaćini. Ako smo se već opredijelili baviti se turizmom, moramo poštovati njegove osnovne postulate. Brodovi na kružnim putovanjima jesu jedan od faktora zbog kojih imamo problema s gužvama u gradu, ali nisu jedini niti presudni. Brodovi su se nešto bolje i rasporedili pa je manji pritisak na grad. Nismo otkrili uzrok gužvi. Nažalost, ne koristimo znanja koja ovaj Grad ima.

Gužve su prisutne i kada kruzera nema. Je li problem u porastu gostiju u privatnom smještaju?

Ne bih uperio prst ni u koga. Jedino što mogu tvrditi da smanjenje jednog segmenta - dolazaka gostiju s kruzera, nije ništa pomoglo u smanjenju gužvi. Još uvijek ne znamo tko nam stvara gužvu, kao ni što nam je isplativije raditi. Protiv sam toga da dijelimo goste. Svi su oni potrošači - i onaj koji pojede sladoled i onaj koji kupi krzno. Imamo ljude koji se bave istraživanjima i promjenom mode izlazaka u grad. U moje doba doma smo svi bili u 20 sati, a danas mladi u te ure još ne znaju kamo će. Najveća opterećenost stare gradske jezgre je oko 22 sata kada gosti s kruzera nisu više tu. Kada se problem dijagnosticira, lako mu je dati lijek, a mi smo još daleko od dijagnoze i bojimo se.

Nedavno je na Gradskom vijeću predstavljena „Strategija razvoja turizma i odredbe o kruzing-turizmu na području grada Dubrovnika do 2025.". Rasprava se, međuostalim, ponovno svela na problem kruzera.

Pogrešno pristupamo problemu. Ne idemo objektivno, već emotivno. Mislimo da ćemo zabivši glavu u pijesak riješiti problem. Moramo podići kvalitetu naše ponude, ali i kriterije. Tako ćemo eliminirati ono što nam ne služi na čast.

Kakvom biste ocijenili ponudu koju Dubrovnik pruža gostima? Nemamo praktički ni originalni dubrovački suvenir.

Gosti s kruzera dolaze iz Münchena, Londona, New Yorka i treba se zapitati, iz njihove pozicije, što je to što bi on u Dubrovniku kupio, a da tamo već nema? Volim otići na Ohrid gdje se kupuju ohridski biseri i tamo ljudi ciljano odlaze. U Dubrovniku, nažalost nema nečega autentičnog. Nekada su gosti dolazili kod nas kupiti Vegetu. Potrebno je brendirati suvenire, a za to treba uložiti velike novce. Kod nas se može pronaći visokokvalitetnih proizvoda za koje nitko ne zna. Kada to gost donese doma, pitat će ga što je to kupio?

Veliki je problem u Gradu i što se ne može plaćati stranim valutama. Turisti nekada odluče radije ne promijeniti novce nego se time 'tramakavat' i onda ih kod nas ni ne potroše. Dubrovnik jest brend, ali nismo jedini lijepi i pristupačni. Puno toga naplaćujemo više nego što vrijedi i kad tad će nam se to dugoročno odbiti od glavu. Imamo jaki brend s malim kapacitetima. Još uvijek za nas postoji daleko veći interes nego što ga nudimo. Imamo vrhunski, svjetski proizvod u koji je utkano znanje i tradicija. U turizmu smo velemajstori, ali ne smijemo sve ono dobro što stvaramo eliminirati malim glupostima i ekscesima.

Medijske stupce pune vijesti o jačanju Turske i Grčke te se ističe kako možemo zaboraviti na dvoznamenkasti turistički rast. Ima li razloga za bojazan?

Kako je njima svanulo 91.', a nama smrklo, tako je sada nama svanulo, a njima smrklo i to se ciklički ponavlja. Dolazimo u fazu stabilizacije koja će nas dovesti do nekih realnih brojki i rezultata. Dosadašnji turistički skokovi ipak su malo nerealni. Racionalizacija će dovesti do optimalnog broja turističkog prometa. Moramo se zaustaviti na objektivnim brojkama, to je normalno i toga se ne treba bojati. Turska i Grčka imaju sasvim drukčiju ponudu nego mi. Naš proizvod ima svoje tržište, moramo mu se posvetiti, maksimalno ga zanatski odraditi i ne bojati se budućnosti. Turizam u Dubrovniku ima veliku budućnost. Dobro smo izabrali, samo šteta je što ne izrađujemo vlastite suvenire i ne brendiramo ih. Nemojmo tražiti uzroke u gostima nego u nama. Zašto gost kod nas ne troši kao u Veneciji? On je novac sa sobom donio. Pravdamo se jer je očito 'car gol'. Nismo objektivni, postali smo puni sebe i svatko se danas u Dubrovniku bavi turizmom, a za to je potrebno i nešto edukacije.

Dotaknimo se i nedavnog incidenta u baru na Lokrumu prilikom kojeg je ugostitelj ošamario gosta jer mu je vrijeđao nećaka i ponašao se bezobrazno. Na Pagu su gosti namlatili ugostitelja. Je li gost uvijek u pravu, kako se postaviti u takvoj situaciji?

Prije 50 godina su me učili da je gost uvijek u pravu. Ali, tijekom svih ovih godina u turizmu došao sam do saznanja da gost nije uvijek u pravu, da on mora prihvatiti određena pravila ponašanja, s dostojanstvom se odnositi prema ugostiteljskom osoblju. Primjerice, konobar nije sluga, moramo ga prihvatiti s dostojanstvenim manirima i s uvažavanjem gledati na njegov posao. I on ima živce i kad tad mora 'ispaliti'.

Smatram da se među turistima uvijek nađe jedan do dva posto onih koji jedva čekaju svoje niske porive na nekome iskaliti te smatraju osoblje slugama i da se prema njima mogu ponašati kako god žele jer plaćaju uslugu. U turizmu postoji piramida potrošača i putnika. Oni na vrhu imaju novaca, a što se niže spuštamo po piramidi, ti su gosti sve manje platežne moći. Većina novopridošlih turista nije nikad putovala. Imao sam situaciju da je gost na švedskom stolu uzeo rukom komad mesa, probao ga, nije mu se svidio i vratio ga je natrag. Kako reagirati? Gosti koji su vidjeli, logično, ne žele više jesti iza njega. A, opet dogodi se da stave na pjat količinu hrane 'da te muka uhvati' i pojedu samo malo. To su bahata ponašanja koja iritiraju, a nemamo mehanizme kojima bi ih regulirali. Primjerice, onome tko ne pojede to što je nakrcao na pjat, treba mu naplatiti. To je vrsta gostiju koja diže živce i kad tad ugostitelj pukne. Svi smo mi ljudi, ma i automati puknu.

Poznavajući Đanija Banovca iz bara s Lokruma, znam da je fin i kulturan momak. Tamo je primio tolike goste, a 0,01 posto je uvijek 'škarta' u proizvodnji. Svaka proizvodnja dopušta 1 do 2 posto 'škarta'. Zašto u nas nema tolerancije da se nekad može učiniti neka glupost? Ne znam točno o čemu se radilo, ali sigurno je bila riječ o nekorektnom ponašanju gosta. Realno, ugostitelj nema razloga započeti incident osim ako gost nije nešto porazbijao ili oštetio. E, tada ugostitelj ispada kriv, a turist ga je iziritirao. A, ovo na Pagu što su gosti natukli ugostitelja, potvrđuje da postoje gosti koji nemaju granica, a mi nemamo mehanizme da se od njih obranimo. Gosti to nemaju pravo činiti, a nije kriv domaćin. U dubrovačkom biću nije nered. Navikli smo da nam je sve čisto i uredno i da se sa svakim ophodimo lijepo. Logično da nam pukne film kad vidimo budalu koja se ponaša na prostački način koji omalovažava. To su incidentne situacije koje nisu ogledalo našeg ponašanja.

Blagdan Velike Gospe ili svetkovina Marijina uznesenja na nebo dušom i tijelom danas je u Dubrovniku proslavljena svečanom misom koju je predvodio biskup mons. Mate Uzinić. Mnoštvo vjernika okupilo se ispred Katedrale koja je posvećena Marijinu uznesenju, kako bi, međuostalim, svojim molitvama sudjelovali u proslavi ovog velikog blagdana. U propovijedi biskup Uzinić istaknuo je kako je ono što se dogodilo Mariji, referirajući se na kraj njezina života, putokaz nade za svakog vjernika te da je njezina sudbina, sudbina svakog od nas kao i sudbina Crkve.

"Marijino uznesenje na nebo tek je početak onoga što će se dogoditi i nama. Za takav smo kraj otkupljeni. Lijepo to izražava i ulomak iz prve poslanice Korinćanima, podsjećajući nas da 'Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih' i da će, kako u Adamu svi umiru, u Kristu biti oživljeni. Bilo je dolično da Blažena Djevica Marija koja je iz svoga krila rodila Božjeg utjelovljenog Sina, bude prva u redu nakon Njega. I to je ono što danas slavimo. Ali, tu nije kraj, nakon nje slijede i svi ostali. Prilikom pohoda Marije rodici Elizabeti, ona izgovara riječi 'blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina'. U riječi 'povjerova' nalazi se bit onog Marijinog, a u riječi 'ispuniti' ono Božje. Marijin 'povjerova' ima za posljedicu Božji 'ispuniti'. Evo i našeg načina za biti pridruženi Marijinoj sudbini. Dovoljno je povjerovati", kazao je, međuostalim, u propovijedi biskup Uzinić.

Nadalje, biskup se osvrnuo na najnoviji dokument pape Franje "Gaudete et exultate"(Radujte se i kličite) u kojem je za temu uzeo svetost. Biti svet, rekao je Uzinić, znači biti uvršten među blažene, one koji su povjerovali da će se na njima ispuniti ono što je rečeno od Gospodina.

"Papa Franjo kaže da je važno da svaki vjernik prepozna vlastiti put i dopusti da iz njega proizađe ono najbolje, a što je Bog toliko osobnog usadio u njega, a ne oponašati nešto što nije namijenjeno njemu. Svi smo, kaže papa, pozvani biti svjedoci. No, postoje mnogi oblici postojanja kojima se može svjedočiti. Marijin način bio je jedinstven u povijesti spasenja. Njezin put svetosti okrunjen je milostima, uključujući i tu da je nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo, nije i naš put. Ali, jest njezin način prihvaćanja Božje volje s vjerom te biti ponizni i neznatni pred Božjom veličinom. Važno je da svatko od nas poput Marije daruje čitavog sebe kako bi rastao prema onom jedinstvenom i neponovljivom nacrtu koji Bog ima za svakog od nas od vječnosti. Taj nacrt je u konačnici biti uznesen", rekao je Uzinić.

Nakon svete mise održana je procesija sa slikom Gospe od Porata koja je prošla ispred Kneževa dvora te u stari gradski porat gdje je biskup blagoslovio barke i brodove kao i one koji će ih voziti te se njima služiti. Sliku su nosili Bogomir Vuković, zapovjednik, Zvonimir Cetinić, kapetan, Dubravko Sekondo, kapetan, Ivo Bošković, kapetan, Miro Tomašević, upravitelj stroja i Juan Knego, kapetan.

U fotogaleriji pogledajte kako je protekla proslava Velike Gospe u Dubrovniku.

Nekolicina Dubrovčana sinoć je imala neugodno iskustvo s dvama bankomatima OTP banke na Stradunu. Naime, kako nam je posvjedočila jedna sugrađanka, (podaci poznati redakciji), prilikom podizanja novaca na bankomatu, na kojem inače to radi sasvim uredno, tražena svota joj je isplaćena i potvrda izdana, ali kartica joj nije vraćena.

"Čula sam kako sustav unutar bankomata nešto 'melje'. Uredno sam zatražila isplatu novca, sve je izgledalo uobičajeno, a onda mi jednostavno nakon dvominutne stanke i tog 'mljevenja' napisao na ekranu da uzmem karticu koju mi nije izbacio. Zvala sam odmah Službu za korisnike i operaterka mi je privremeno blokirala karticu, ali po nju mogu tek sutra ujutro. Moram čekati da prođe Velika Gospa da bih mogla do svojih novaca", kazuje nam ova Dubrovkinja.

Prošavši ponovno kraj banke, uočila je još nekoliko sugrađana koji su imali isto iskustvo. Uskoro se ispred skupilo nekoliko njih kojima je sada i susjedni bankomat progutao karticu i redom su zvali tu istu operaterku. Više sreće nisu imale ni turistkinje koje su ostale u čudu zašto nisu dobile karticu natrag, a posebno su se 'oduševile' čuvši kako moraju čekati do četvrtka u stranoj zemlji da bi došle do svojih novaca. Srećom, one su si mogle priuštiti čekanje, a što s onima koji su te iste večeri možda morali otputovati dalje?

Operaterka je sa svima ljubazno postupala, ali, nažalost, jedino što je mogla jest blokirati svima privremeno kartice i ostaviti ih da čekaju. S obzirom na količinu poziva i pritisak Dubrovčana koji su ispred bankomata pokušavali nešto poduzeti, bilo bi najmanje za očekivati da su iz banke, bez obzira što je 20 sati navečer i što je predvečerje Velike Gospe, ipak poslali kakvog servisera pa makar da oblijepi bankomat kako ne bi i ostalima "pojeo" kartice. Doduše, tijekom današnjeg dana, to je i učinjeno te barem na jednom od bankomata piše da ne radi. Iako, sudeći prema lošem engleskom prijevodu da bankomat "don't work", postoji mogućnost da je netko i od domaćih zalijepio kako se i drugi korisnici ne bi "opekli".

„Što se tiče stjenica, da, one obitavaju u Domusu Christi, ali činimo sve što je u našoj mogućnosti da ih se riješimo u suradnji s tvrtkom Krmek. Nabavili smo aparate na vrelu paru te svaki tjedan tretiramo prostorije i namještaj. Što se tiče navodne izgriženosti korisnika, jučer smo imali inspekciju, svi su korisnici i djelatnici pregledani. Kao i do sada, radit ćemo sve na dobrobit korisnika kako bi život u Domu činili sigurnim i dostojanstvenim, bez stresova, a ovo što se dogodilo ipak je određeni stres našim korisnicima“, kazala je na današnjoj konferenciji za medije ravnateljica Domus Christi Mirjana Vujnović.

Podsjetimo, u javnosti su se pojavile informacije kako štićenici ovog doma za starije i nemoćne muku muče sa stjenicama, malim insektima koji se hrane ljudskom krvi. Sve je dospjelo i u medijske stupce nakon što je djelatnica Doma Mirjana Raguž progovorila u jednom lokalnom mediju gdje je ustvrdila kako problem sa stjenicama već dugih šest godina otežava život u ovom Domu.

„Žao mi je što se izjavama pojedinaca od Doma želi napraviti slučaj i mislim da ovaj Dom to zaista ne zaslužuje. U njemu vlada jedan sklad i dobro ozračje te nas takvi napadi neće demoralizirati. U istupu naše zaposlenice navedeno je nekoliko neistina. Prozivati župana Dubrovačko-neretvanske županije za stjenice u Domu nema smisla. Imamo stručno vijeće, ravnateljicu, Upravno vijeće pa i Županiju koja nam je osnivač i od koje dobijemo sve što nam je potrebno. Istupi u medijima zadnje su što treba napraviti. Život u Domu je solidan. Nema nikakve relevantnosti ni prozivati Grad Dubrovnik koji nam nije osnivač. Također, što se tiče navodnog prskanja Sanitata, imamo ugovor s tvrtkom Krmek koja nam to radi. Potpisivanje izjava da se situacija iz Doma neće iznositi vanka nikada ni od koga nisam tražila. U Domu ne postoje bogatiji i siromašniji, već samo korisnici koji su ovisni o našoj pomoći. Svim ovim osobama Mirjana Raguž nanijela je štetu“, rekla je ravnateljica Vujnović.

Jučer je u Domus Christi u nenadanu inspekciju došao Zavod za javno zdravstvo DNŽ i, kako je istaknuo ravnatelj Zavoda Mato Lakić, „od 12 zatečenih djelatnika Doma kod niti jednog nije bilo znakova uboda stjenica, a kod štićenika je samo kod jedne osobe nađen manji broj kožnih promjena koje bi eventualno mogle biti od stjenica, ali i od komarca". 

„Zavod za javno zdravstvo ima dobru suradnju s Domusom Christi. Bili smo ovdje dva puta ove godine, a posljednji put jučer. Bili smo tu 29. lipnja po anonimnoj dojavi i tada nismo pronašli žive stjenice, već tragove njihova prisustva u dvije sobe. I sanitarna je inspekcija dala svoje preporuke, zaista se na ovome radi“, rekao je Lakić.

Predsjednica Upravnog vijeća Mirjana Pavlaković istaknula je kako ih razna slična događanja počevši od anonimnih prijava prate otkako su preuzeli Upravno vijeće Domusa Christi.

„Stjenica ima, to je istina, ali one u Domu nisu veliki problem. Dom sa poduzećem Krmek redovito tretira prostorije, a i sami djelatnici Doma rade s tom parom. Jučer u nenadanoj posjeti Zavoda za javno zdravstvo, pregledani su i štićenici i djelatnici, nisu na njima našli ubodne tragove niti živih stjenica. Grad nam je star, a stjenice su putni nametnici, donesu se odasvud i svakome se doma može dogoditi. Postoji neki 'atak' na Dom i ravnateljicu, a osobno znam da ona to nije zaslužila. Djelatnici ovog Doma na čelu s ravnateljicom poduzimaju doslovno sve jer da to nije tako ja ne bih sjedala u ovom Upravnom vijeću jer se ne bih sramotila, a velik mi je ponos što sam tu. Naši su starci ovdje sretni", istaknula je Pavlaković.

Inženjer za stručni nadzor nad provedbom DDD mjera pri Zavodu za javno zdravstvo Zoran Vrsaljko pojasnio je što su stjenice te kakav utjecaj mogu imati na ljudsko zdravlje.

„Odrasli oblik stjenice nalikuje 'pici od jabuke' i ima pet faza presvlačenja. U Hrvatskoj se oko 2006. počelo više govoriti o stjenicama. One su tranzitni insekti te s većim brojem turista dolazi veći broj stjenica. U Domusu Christi našli smo tragove izmeta. Najpovoljniji uvjeti za njihov rast su topla skrovita mjesta, većinom ih nađemo na podnicama kreveta ili rubovima madraca. Jučer smo našli nekoliko slojeva presvlačenja, što znači da su prisutne. Problem je što je u tim sobama drveni namještaj pa se one zavuku. Dolaze po noći i piju ljudsku krv. Problem je što po novoj regulativi EU ne možemo više koristiti određene insekticide pa je potrebno nekoliko tretmana da bi se postigao uspjeh. Dimom ili plinom ih pokušavamo izvući iz pukotina. Prostor nam ovdje ne omogućava stopostotnu uspješnost jer taj dim ne može ući u sve pukotine. Uskoro bi trebala ići renovacija Doma i gledat ćemo tada adekvatno zaštititi sve da se stjenice ne prenesu na novu lokaciju“, kazao je Vrsaljko dodavši kako je u 2017. sveukupan broj tretmana protiv stjenica bilo 96, od toga samo pet tretmana za domove umirovljenika, 22 slučaja su bili stanovi te 66 najveći ugostiteljski objekti.

Povodom Županijskog obilježavanja Međunarodnog dana mladih jučer je u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću održan okrugli stol na kojem se raspravljalo o Županijskom programu za mlade. Uz predsjednicu Europskog doma Dubrovnik Adrianu Kremenjaš Daničić, o programu su diskutirali i Čedo Vučković ispred Dubrovačko-neretvanske županije te politolog Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja.

Kremenjaš Daničić ukratko je prezentirala kako je došlo do izrade Županijskog programa za mlade te što su sve oni naveli kao glavne probleme s kojima se susreću. Kako je istaknula, riječ je o dokumentu u kojemu će politike za mlade biti objedinjene na razini Dubrovačko-neretvanske županije te će se tako odrediti smjer rada s mladima kroz narednih nekoliko godina.

„Kao prvi problem mladi su na radionicama istaknuli neriješene imovinsko-pravne odnose u Županiji jer kada se, primjerice, žele graditi ili nadograđivati kuće, to nije moguće jer je vlasništvo rascjepkano. Ne mogu se onda ni dizati krediti ili aplicirati za europske novce ako ovaj problem nije riješen. To mlade ljude u svim dijelovima Županije jako smeta i tu su napomenuli da bi Županija trebala uputiti neke prijedloge u Sabor kako bi se ta situacija izmijenila. Drugi problem bio je nemogućnost pronalaska posla u struci. Ako je netko studirao politologiju, teško da će kod nas naći taj posao, već neko vrijeme moraju biti, na primjer, bookeri, prodavati izlete ili konobariti. Sve se svodi na to da su važna samo zanimanja u turizmu“, kazala je Kremenjaš Daničić.

Što se tiče prijedloga kao potencijalnog rješenja ovih problema, mladi su, međuostalim, predložili kako je potrebno ojačati općinske i gradske stipendije za deficitarna zanimanja u kojima se posao može pronaći praktički odmah. Potrebno je i pojačati informiranost o mogućnosti učenja o tim zanimanjima jer često ni sami roditelji o tome ne znaju dovoljno pa obeshrabre mlade da takve škole pohađaju. Mladi žele i povećanje broja poslovnih zona i poduzetničkih inkubatora s posebnim težištem na zanimanja koja nisu turistička.

Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja istaknuo je kako mladi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji čine 18,6 posto populacije koju se ne smije zanemariti.

„Izrada Županijskog programa za mlade pozitivan je korak, ali fascinantno je da u ovoj županiji niti jedna jedinica lokalne samouprave to do sada nije napravila, iako su sve obvezne imati ovakav program. To ukazuje na činjenicu da su mladi deklarativno bitni. Država i samouprava dužni su osigurati kvalitetno i poticajno okruženje za mlade. Ako vi želite ostvariti neke potencijale, vi ste ti koji morate dići glas i reći im da to želite. S obzirom na to koliko se na mlade izdvaja, čini se kao da je 18,6 posto mladih, čini se da su zanemariv kontingent stanovništva. Također, mladim treba znati pristupiti. Danas su svi na društvenim mrežama, najviše na Instagramu i Snapchatu, a nijedna od jedinica lokalne samouprave ne komunicira na tim platformama. Mladi jesu često inertni, ali bez obzira na to, dužnost je države pa i svake pojedine jedinice regionalne i lokalne samouprave da do njih dopru“, rekao je Kovačić.

Mladima je upućena poruka kako se ne treba obeshrabriti, već da je bitno krenuti s projektima i inicijativama pa makar sve počelo i s dvoje-troje ljudi te su izneseni primjeri kako su takve određene inicijative od malog broja ljudi prerasle u značajne projekte za lokalnu zajednicu.

Međunarodni dan mladih jučer je obilježen na razini Dubrovačko-neretvanske županije bogatim programom u Metkoviću.

Nakon obilaska Arheološkog muzeja Narona, vožnjom neretvanskim lađama uz rijeku Norin od Vida do Momića te okruglog stola o Županijskom programu za mlade, a potom i razgledavanju Prirodoslovnog muzeja Metković, u gradskom parku upriličen je zabavni program.

Metkovsku publiku oduševili su koreografijama Plesni studio 3V i mladi iz dubrovačkih bendova Dapal te Nianse. Uslijedila je i tradicionalna bitka vitezova i streličara kao dio programa Dana neretvanske kneževine.

Mačevanje, bitka s pištoljima, plamtećim bakljama, ali i atraktivni performans „rigača vatre“ oduševili su prisutne, a pogotovo one najmlađe. Kako se sinoć uživalo u Metkoviću, pogledajte u našoj fotogaleriji.

"Bila sam zaprepaštena činjenicom da samo od karcinoma dojke u Dubrovniku (na oko 42 tisuće stanovnika) oboli 0.25 žena dnevno ili jedna svaka četiri dana, a u cijeloj Hrvatskoj (na preko 4 milijuna i 200 tisuća stanovnika) sedam žena dnevno ili 28 njih svaka četiri dana. Ovi podatci, koji su izneseni u jednoj emisiji Radio Dubrovnika, pokazuju da u Dubrovniku obolijeva tri puta više žena samo od ovog oblika karcinoma. Zastrašujuća je to brojka i poziv da se odmah nešto poduzme. Iako, treba istaknuti, da je Dubrovačko-neretvanska županija među boljima po uspješnosti liječenja od karcinoma", ističe dubrovačka književnica Jadranka Barač koja je nedavno pokrenula peticiju za pokretanje nužnih istraživanja na području Dubrovačko-neretvanske županije zbog velikog broja žena oboljelih od karcinoma dojke. Što nam je sve kazala o raznim negativnim i toksičnim utjecajima iz okoliša na ljudsko zdravlje prema mišljenjima uglednih toksikologa, kao i reakcijama Dubrovčana na pokrenutu peticiju, pročitajte u ovotjednim Raguzarijama.

Što Vas je potaknulo da pokrenete peticiju za provođenje istraživanja na području Županije vezano za povećan broj žena oboljelih od karcinoma dojke?

Peticiju sam odlučila pokrenuti vidjevši razgovor u našoj grupi Društva prijatelja otoka Lokruma. Jedan od članova također se iznenadio činjenicom o povećanom broju oboljenja na području naše Županije te je upitao toksikologa prof. dr. Franja Plavšića može li se nešto odmah poduzeti. Profesor je tada kazao da to ne ide "samo tako" i da je osnovna stvar znati prave činjenice kada se razgovara o bilo kojoj temi. Ako to ne znamo, onda donosimo glupe zaključke i još gluplje odluke.

Što je to u našem okolišu što povećava rizik od oboljenja od karcinoma dojke?

Izraz 'karcinogen' može značiti svašta i ništa. S obzirom da je mehanizam djelovanja karcinogena i sličnih tvari za mene prekompliciran, držat ću se stručnih komentara i provjerenih činjenica. Za početak, prema nešto starijim podatcima, Dubrovnik ima najveće taloženje sumpora (31,13 kg/ha, dok je normalna količina između 5 i 6 kg/h) u moru, zbog silnih kruzera koji koriste jeftina visokosumporna goriva. Kao pogonsko gorivo koriste mazut, zapravo nusprodukt koji nastaje nakon što rafinerije iz nafte prethodno destiliraju sve moguće benzine, dizel i slična goriva. Danas su nešto umanjili udio ispuštenog CO2, ali šteta je učinjena.

Također, ako je poznato da je hercegovačka Općina Kalinovik na krškom području i u Jadranskom slivu te da je na više lokacija u toj općini detektirano streljivo s osiromašenim uranijem, tada ima razloga za brigu. Kiše ispiru ta zrna koja s vremenom korodiraju, mrve se i kao prah otječu s vodom u Neretvu i Trebišnjicu pa ravno u Jadran, ugrožavajući područje od Ploča do Prevlake. Najveća opasnost koja nam prijeti je zagađenje vode. O kakvom se opasnom materijalu radi, pokazuje i opsežna studija o obolijevanju pripadnika talijanskih postrojbi UNPROFOR-a koje su 90-ih sudjelovali u misiji sakupljanja ispaljenog streljiva s osiromašenim uranijem na području BiH i Kosova. Studiju je izdao University of Trento, Faculty od Law, autora Federica Rizzettija u studenome 2010.

U Gradu se i utrostručio broj automobila koji voze na razne vrste goriva na čiju se kvalitetu ne pazi. Proizvođači automobila lažiraju podatke o emisiji ispušnih plinova, o čemu smo se u nekoliko recentnih slučajeva osvjedočili. Tu su i razna propuštanja iz pumpi, ventila, brtvenica, cjevovoda. Najrecentniji je primjer izlijevanja nafte u Slavonskome Brodu za kojeg krivca još uvijek nema. Glavni su onečišćivači atmosfere sumporni, dušični i ugljični oksidi, olovo, živa, aluminij, isparljivi organski sastojci. Najveću prijetnju po zdravlje stanovnika zagađenih gradova predstavljaju povišene koncentracije lebdećih čestica i sumporova dioksida.

Kakva je istraživanja potrebno provesti, što sve treba nadzirati kako bi se utvrdio štetan utjecaj pojedinih tvari i povećan rizik za zdravlje?

Onečišćenje okoliša je svaka kvantitativna i kvalitativna promjena fizikalnih, kemijskih i bioloških osnovnih sastavnica okoliša što dovodi do narušavanja zakonitosti u ekosustavu, temeljenih na mehanizmu samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i ubuduće, na pogoršanju mnogih aspekata života. Kako bi pokušali otkriti zašto je tako velik broj oboljelih samo od karcinoma dojke u našoj Županiji, nužna su ispitivanja. Ona su dugotrajna i skupa te treba imati izrađen vrlo detaljan plan. Ispitivanja vrše licencirani laboratoriji u inozemstvu mjereći zrak, vodu, zemlju u zimskom i ljetnom razdoblju. Jednako tako se uz pomoć meteorologa može utvrditi gdje treba postaviti mjerne postaje - to su neki od mogućih odgovora toksikologa na sve veću zabrinutost po zdravlje ljudi. Postoji, nadalje, mogućnost postavljanja monitora za finu frakciju lebdećih čestica koji izračunavaju indekse kvalitete zraka. Tako bismo točno u Gradu znali kolika je zagađenost zraka. Malo tko zna da je Dubrovnik ljeti u nekoliko navrata bio zagađeniji od Slavonskog Broda. Za točnu ocjenu i iznos zagađenja te utjecaja na zdravlje, neophodna je nabavka monitora, ali svaki grad ima svoju specifičnu kombinaciju izvora zagađenja i suglasno tome i specifičnu kombinaciju polutanata.

U kojoj bi mjeri rezultati istraživanja doprinijeli smanjenju broja oboljelih ili smanjili rizik od oboljenja?

Hrvatska, nažalost, još uvijek nema, Nacionalni plan za borbu protiv raka, a pokušava ga se donijeti još od 2009. Ništa se ne može učiniti ako se s tim planom ne ide prema Europskoj uniji i EU fondovima. Dio objašnjenja leži u činjenici da je u Hrvatskoj zdravstvena pismenost stanovništva izrazito niska zbog čega se rak otkrije u kasnim stadijima pa ga je kasnije i teško liječiti. Također, Hrvatska je po Euro Health Consumer Indeksu iz 2015. ocijenjena izrazito negativno u području dostupnosti novih i inovativnih lijekova i liječenja te njihovom uvođenju u redovnu praksu. Mogli bismo takvu situaciju objasniti i visinom ulaganja u onkološko liječenje. Za usporedbu, europski prosjek ulaganja u onkologiju po stanovniku iznosi 169 eura, u Austriji je to 265 eura, a kod nas samo 51 euro. Imam prijatelja u Austriji koji je obolio i ima na raspolaganju onkologa na pola sata. Kod nas vlada manjak liječnika, redovi su ogromni pa se toliko pacijentu i ne može posvetiti. Ne može se za to kriviti liječnike koji 'padaju s noga', ali niti nas koji ovdje umiremo. U Austriji pacijent može dobiti lječilište u planinama, gdje mu je svaki dandostupan ekološki ručak – srnetina, veprovina, ekološki kruh, vino, razne terapije. Tu su svi ljudi jednaki - i bogati Austrijanci, ali i oni s Balkana, nema razlike. A, kod nas nema niti posebne psihološke pomoći bolesnicima karcinoma i članovima obitelji koja mora biti integrirana u potporno liječenje zloćudnih bolesti, zajedno s ublažavanjem nuspojava onkološke terapije, prilagođenom prehranom. Kod nas nema ni nutricionista, nemamo koga pitati.

Koliko nam samo nedostaje nabavljanje linearnog akceleratora za zračenje. Išla sam u Split i čekala s mjesec dana da me prime, a sada se čeka i dva do tri mjeseca. Trebamo nabaviti najmoderniju opremu sa Siemensovim CT uređajem ultra niske doze zračenja, velike brzine d 384 rekonstruirana sloja, MR uređajem jačine 3T te ultrazvukom najnovije generacije. A, o tome možemo samo sanjati. Jedini takav uređaj dostupan je u klinici u Svetoj Nedjelji kod Zagreba gdje se rade revolucionarni zahvati bez anestezije, uz pomoć radioterapije i radiokirurgije. Raspitivala sam se zbog sebe i jedan takav zahvat košta 100 tisuća kuna po jednoj obradi. Imala sam im se mogućnost obratiti preko komisije u Splitu, da mi daju uputnicu za Svetu Nedjelju. Odbili su mi zamolbu, a ne znam da je i itko iz Dubrovnika uspio to dobiti. Dok se još takvih uređaja nabavi, za nas 'obične smrtnike' preostaje samo da pišemo Peticije ili opet zatražimo vraćanje Xeloda na listu HZZO-a i ostalih skupih citostatika pametnih lijekova za 'narodno liječenje'.

Postoje li u Dubrovniku licencirani laboratoriji koji bi ih mogli provesti?

Naravno da ih nema. Ali, Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping, u opisu stručnih poslova kojima se bavi, između ostalog, provodi savjetovanje vezano za dobru laboratorijsku praksu, vezano za sudjelovanje i rad i radnim tijelima Europske agencije za kemikalije, kao i stručnim radnim skupinama i odborima Europske komisije.

Kakve su reakcije Dubrovčana, uočavaju li potrebu podizanja svijesti o ovom pitanju, koliko je potpisa prikupljeno?

U Gradu je loša reakcija, prikupljeno je oko 850 potpisa, što je relativno malo. Potrebno je podizati svijest, provoditi česte kampanje jer je u glavama ljudi strah te misle da se bolest događa nekome drugome. Gledamo šutke kako nam pred očima nestaju zalihe vode, šume, zdrava hrana, socijalna prava. To je pohlepa. Korporacije i politička moć u sprezi su uništavanja ovo malo prava i demokracije. Toliko se protivim svemu tome da bi vikala s krovova kuća ovom peticijom da se ljudi pokrenu. Volim često čitati Diversisa i njegov opis slavnog Grada Dubrovnika i kako on to zamjećuje, vidi, čuje mirise i osjeti čistu ariju. To je ta skladnost o kojoj smo nekad pričali. To znači ravnoteža s okolišem i geopoložajem grada što nam sve određuje. To je sloboda. Samo veliki državnici razmišljaju dugoročno tj. u skladu s ekološkim planovima za stotine godina unaprijed kako su činili naši preci.

Potpise ćete uputiti i Gradu Dubrovniku. Kakva su Vaša očekivanja, koje bi korake Grad trebao poduzeti kako bi se ova istraživanja počela provoditi?

Od Grada očekujem makar da nešto poduzmu. Možda je prvi korak izrada gradskog Plana u borbi protiv raka zbog činjenica koje ukazuju na alarmantno stanje. Bogati imaju tretman o kakvom možemo samo sanjati i ništa im se ne uskraćuje. A, narod će, nažalost i dalje čekati u redovima, a ostali će slijegati ramenima i moliti Boga da ne dobiju karcinom i promatrati oboljele sa strahom i sažaljenjem. Ako idete u Crkvu svake nedjelje, volite dobro i nastojite slijediti dobro, tada poduzmite nešto! Naučimo brinuti jedni za druge jer će nam ovaj nehumani kapitalizam i privatizacija oduzeti pamet i dušu. Vlast nas baš ne čuva od aditiva i svakojakih otrova moćnih uvoznih lobija koji sve 'liferuju' na Balkan. Stoga, ne bojte se korporacija i političkih moćnika; suprotstavimo im se!

Izložba „Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama“ otvorena je večeras u Etnografskom muzeju. Riječ je o zajedničkom izložbenom projektu Ministarstva kulture i Etnografskog muzeja u Zagrebu, koji dubrovačka muzejska publika ima priliku vidjeti zahvaljujući dugogodišnjoj i bogatoj međumuzejskoj suradnji između Dubrovačkih muzeja i zagrebačkoga Etnografskog muzeja. Svaki od fenomena nematerijalne baštine na ovoj je izložbi predstavljen kao zasebna cjelina, u formi samostojećeg postamenta opremljenog fotografijama, karakterističnim predmetima, odgovarajućim tekstovima i u pojedinim slučajevima zvučnim zapisima, pritom posvećujući punu pažnju geografskom i kulturološkom kontekstu.

Kako je pojasnila ravnateljica Dubrovačkih muzeja Pavica Vilać, izložba je nastala 2011. i otada je putovala po Hrvatskoj i izvan nje.

"Veseli nas što je došla do Dubrovnika i što je možemo prezentirati sugrađanima i našim gostima. Ona je na jednom mjestu predočila 15 dobara hrvatske nematerijalne kulturne baštine koja su upisana na UNESCO-ve reprezentativne liste zaštićene baštine čovječanstva, među kojima je i dubrovačka Festa sv. Vlaha. Ova međunarodna priznanja potvrda su Hrvatskoj kao zemlji kulture i tradicijskih vještina te umjeća, ali i kreativnosti. Do sada je na razini Hrvatske registrirano mnogo tradicijskih vrednota", rekla je Vilać.

Autorica izložbe, muzejska savjetnica Etnografskog muzeja dr. sc. Iris Biškupić Bašić i autorica likovnog postava, kazala je kako je jako dobro da je izložba obišla i neke druge krajeve van Hrvatske jer ne mogu svi doći u Zagreb ili biti u Dubrovniku.

"Ljepota je što možemo putovati. Izložbu je iniciralo Ministarstvo kulture jer smo upisali velik broj nematerijalnih kulturnih dobara na svjetski popis, a konstantno se radi na upisivanju dodatnih dobara. Ova izložba bila je izložena na preko 20 lokacija. Bez da narod živi i osjeća svoju baštinu nema niti upisa ili opstanka na takvom popisu", istaknula je Biškupić Bašić.

Izložbu je otvorila zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić istaknuvši kako je ponosna što se na ovoj listi nalazi i Festa sv. Vlaha te dodavši da su tradicija i baština neophodni dijelovi ljudskih života.

Inače, na Reprezentativnu listu uvršteno je čipkarstvo u Hrvatskoj koje razlikuje tehnike i materijale izrade – čipkom na iglu (Pag), čipkom od agave (Hvar) i čipkom na batiće (Lepoglava), glazbeni izričaj dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, višestoljetna manifestacija Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, godišnji proljetni ophod Kraljica ili Ljelja iz Gorjana, crkveno-pučka procesija za Križen na otoku Hvaru, umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji proljetni ophod Zvončari s područja Kastavštine, tradicijski medičarski obrt s područja sjeverne Hrvatske, Sinjska alka, bećarac – tradicijski glazbeni žanr, nijemo kolo Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje te mediteranska prehrana, upisana kao rezultat multinacionalne kandidature Španjolske, Grčke, Italije, Maroka, Portugala, Cipra i Hrvatske.

Na UNESCO-ovoj listi Nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita smjestio se glazbeni izričaj ojkanje, dok je projekt Ekomuzej „Batana“ uvršten na Listu najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine 2016. godine.

Izložba je popraćena s 15 filmova snimljenih za potrebe nominacija, koje posjetitelji mogu pogledati na zasebnim multimedijalnim sustavima, a njen cilj je potaknuti cjelokupno društvo na promišljanje o bogatoj nematerijalnoj kulturnoj baštini na području Republike Hrvatske te doprinijeti njenoj popularizaciji, očuvanju i prenošenju na buduće generacije.

Izložba ostaje otvorena do 10. rujna 2018.

Misu za domovinu povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja predvodio je u Katedrali dubrovački biskup Mate Uzinić. U propovijedi biskup se posebno osvrnuo na biblijsko čitanje u kojem je bila riječ o prolasku izraelskog naroda kroz pustinju, žaljenju za "egipatskim loncima", ali i pojasnio ulogu "mane" koju im je Jahve na putu do "Obećane zemlje" davao.

"Bog ne želi robove. Bog želi slobodne ljude. Da bi rob postao slobodan on mora preuzeti odgovornost za sebe. I ne čekati svaki put ponovo da mu gospodar, pa bio to i sam Bog, pokaže svoju moć pred kojom se mora pokoriti želi li preživjeti. Zato će Bog starozavjetnom narodu, nakon brojnih čudesa koja su ih fizički oslobodila, ali ostavila mentalitetom u ropstvu, na putu iz ropstva u slobodu ponuditi znak. Taj znak je mana koja im je obećana u ovom današnjem svetopisamskom ulomku. Tu će manu biti potrebno skupljati i dijeliti, kao i one kruhove i ribe prošle nedjelje, vodeći računa da je ima dovoljno da svakome dotekne, ali i da nikome ne pretekne. Mana se ne može gomilati. Nju nije moguće ostavljati za sutra. Ona ne dozvoljava da jedni postanu bogataši, a drugi ostanu siromasi. Može se prikupiti samo onoliko koliko je svakome potrebno", pojasnio je biskup Uzinić te tu povukao paralelu s obilježavanjem Dana pobjede.

Uzinić je kazao da su kršćani, iako već dugo na putu prema slobodi, još uvijek po mnogo čemu bliži i skloniji danima ropstva. Nisu naučili logiku mane koja se ne može gomilati i skupljati za sutra, koja ne dozvoljava jednima da budu bogataši dok drugi ostaju siromasi.

"Slično je i na nacionalnoj razini gdje postoji isti zaborav koji nas uvijek ponovo vraća u pustinju i Egipat umjesto da i mi konačno stignemo u Obećanu zemlju. Valja i to spomenuti danas kad slavimo Dan domovinske zahvalnosti kojim Bogu zahvaljujemo za dar slobode. Što nam je činiti da to promijenimo, da konačno uđemo u Obećanu zemlju, da doista budemo slobodni? Na to pitanje nam odgovor nudi današnje drugo liturgijsko čitanje, ulomak iz Poslanice Efežanima, kojim nas Apostol potiče da odložimo „prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast“ i poziva da se obučemo u „novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ Uzor tom novom čovjeku je sam Isus Krist. Biti u njemu i s njim novi ljudi! Biti novi muškarci i žene po uzoru na Isusa Krista! To je ono što Isus želi za sve nas, nudeći se svima, ali i ne prisiljavajući nikoga. On ne želi da ga kao robovi tražimo. On želi da ga kao slobodni ljudi nasljedujemo. To je rješenje za nas osobno, za naše obitelji, našu crkvenu i našu društvenu stvarnost!", zaključio je, međuostalim, biskup Mate Uzinić.

„U posljednje vrijeme nametnula se jedna nova grupa zlostavljane djece, a to su upravo ona iz visokokonfliktnih razvoda brakova gdje roditelji djecu koriste kao oružje u borbi jedan protiv drugoga. Imamo veliki zadatak zaštititi i tu djecu. Stručnjaci često znaju reći da se neće petljati u određenu situaciju jer je to obiteljska stvar. Ali, djeca nisu samo problem roditelja, već svih nas. Svi se za njih moramo zauzeti“, ističe psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander. Već više od 15 godina ova rođena Dubrovkinja, radi, međuostalim, kao ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, a osnivačica je i udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci „Hrabri telefon“. Za čitatelje Nportala Buljan Flander prokomentirala je brojne aspekte problematike dječje dobi, a što nam je sve otkrila, pročitajte u ovotjednim Raguzarijama.

Prema dosadašnjem iskustvu te radu u Poliklinici, što biste izdvojili kao gorući problem s kojim se djeca susreću?

Naša je Poliklinika otvorena prije 15 godina s ciljem pomaganja traumatiziranoj i zlostavljanoj djeci te su nam oni nekoliko godina bili u fokusu. Nakon toga smo shvatili da je puno djece u riziku od zlostavljanja i traumatizacije te da djelokrug djelovanja moramo proširiti. Sada se tako na Poliklinici susrećemo sa svom problematikom dječje dobi. Najviše nam dolaze zlostavljana djeca s kojom rade naši profesionalci koji su za to specijalizirani.

Jako je puno i djece koja su pretrpjela „bullying“ u školi, velik je porast djece iz visokokonfliktnih razvoda braka, a koju nam Centri za socijalnu skrb ih šalju na multidisciplinarnu obradu. Dolaze nam i djeca s raznim odgojnim problemima, sa smetnjama spavanja, učenja, zapravo sa svom problematikom dječje dobi do 18 godina. Kada govorimo o riziku za zlostavljanje, dijete koje je hiperaktivno ili ono koje ima smetnje kod učenja, također može biti u riziku za neprimjerena postupanja odraslih. Djeca koja dolaze iz obitelji gdje je poremećena obiteljska dinamika također mogu biti zlostavljana ili zanemarena.

Odgojne metode pa tako i društvo te svijet oko nas neprestano se mijenjaju. Što biste savjetovali roditeljima, kako kvalitetno odgojiti dijete, a pogotovo s obzirom na današnju izloženost virtualnim sadržajima?

Jako je bitan odnos između roditelja i djeteta. Kvaliteta privrženosti s roditeljima određuje nas za cijeli život. Jako je važno djetetu biti emocionalno dostupan, biti prisutan i steći odnos povjerenja pa kada dijete dođe do 12 godine te bude izloženo različitim utjecajima, da nam se iz tog odnosa povjerenja usudi sve reći što mu se dogodi. Tako ono stječe sliku sebe, da je vrijedno roditeljske ljubavi i pažnje te sliku svijeta oko sebe, da će on biti tu kada ga dijete bude trebalo. To nam daje temelje, na osnovi tog odnosa kasnije stvaramo sve druge odnose. Ako dijete vjeruje da je vrijedno ljubavi i pažnje te da je svijet sigurno mjesto koje će biti tu kada ga zatreba, ono će puno bolje iskoristiti svoje potencijale nego dijete koje u djetinjstvu dobiva poruku da nije vrijedno pažnje i da je svijet nesigurno mjesto.

Ipak, važno je za roditelje znati da kod djeteta postoje tri faze pobune. Prva je s dvije godine, primjerice, kada se dijete počne bacati po podu jer nije dobilo što hoće. Uvijek roditeljima preporučujem da to ignoriraju koliko mogu i djetetu maknu publiku. Kada publike nema, dijete to neće ni raditi. Druga faza pobune je s pet godina, kada ono kaže da će se samo obući i izabrati što hoće i onda, na primjer, želi nositi haljinu na bretele usred zime u vrtiću. Tada je djetetu potrebno dati da bira, ali ostavimo mu dvije trenirke i dajmo da izabere jednu od njih. Može izabrati hoće li jesti bijeli ili crni kruh, ali ne hoće li ručati ili neće. Ovako dijete razvija svoju samostalnost i autonomiju. Ovisno o tome kako prođu te prve dvije faze, ovisi ona treća, najteža i najrizičnija, a to je pubertet. Dijete tada misli da je neranjivo, besmrtno, da mu se ništa ne može dogoditi, sklono je rizičnim ponašanjima, egocentrično je, za njega postoji samo sadašnjost. To je, naravno, normalna razvojna faza i u njoj je važno ne ulaziti u igre moći nego adekvatno reagirati i razumjeti da tinejdžer ima potrebu za autonomijom, ali da postavljamo granice.

Što se tiče odgojnih metoda, sasvim je jasno da djeca trebaju čvrste granice koje se ne smije prijeći, ali postavljene u atmosferi ljubavi. Isto tako, granice ne treba držati nasiljem i batinama. Danas ljudi često znaju pomiješati pravo na odgoj bez batina s pravom djeteta na odgoj bez granica. Dijete ima pravo na granice i na vodstvo kroz odgoj. Treba ga disciplinirati, ali to ne podrazumijeva batine, već roditelj ima obvezu postaviti granice te davati posljedice za nepoželjna ponašanja i nagrađivati ona poželjna, što bih prije preporučila. Garantiram da će dijete prije puno više nešto učiniti da udovolji roditeljima nego što neće nešto učiniti zbog straha od batina. Istraživanja su pokazala da su djeca koju fizički kažnjavaju puno više u riziku da budu fizički zlostavljana, a puno su više i u riziku da sami budu nasilni u adolescentnoj dobi.

Ponekad je dijete poželjno pustiti da prođe kroz prirodne posljedice svojih radnji kako bi razvilo vlastitu odgovornost. Roditelji tu često griješe što stalno imaju odgovornost umjesto djece pa im određuju je li im hladno i jesu li gladni i žedni. Cilj je da od naše vanjske kontrole dijete razvije samoregulaciju i osobnu odgovornost. Nekada ljudi kažu da neće maziti dijete da ne postane razmaženo. Neće dijete od toga biti razmaženo jer ono ima potrebu za fizičkim kontaktom, ali hoće ako mu u sedmom razredu čitaš lektiru.

Kada govorimo o utjecaju medija i svih 'malih ekrana', naravno da u ranoj dobi to moramo kontrolirati, ali nakon devete, desete i jedanaeste godine kontrolom ne možemo puno napraviti, već se nešto može napraviti prethodno uspostavljenim dobrim odnosom s djetetom. Važno je pokazati interes za njegove online aktivnosti te kroz to saznati njegove interese, želje i potrebe. Cyber svijet dio je svijeta djece za koji se ne možemo praviti da ne postoji.

Čini se da je roditeljima danas nešto teže odgajati djecu u skladu s osobnim uvjerenjima. Dio uvjerenja nameće društvo, a mnogo toga se promiče i mijenja kroz obrazovni sustav. Kako to komentirate?

Mislim da svaka obitelj treba čuvati svoje obiteljske vrijednosti i da su roditelji odgovorni da stanu između svih onih negativnih utjecaja koji se djetetu nude sa strane te pojedinih obiteljskih vrijednosti. Kada govorimo o školskim sadržajima, oni trebaju biti znanstveno utemeljeni. Djeca tako trebaju učiti, a ne ono što se bazira na nečijem svjetonazoru i vlastitim traumama te uvjerenjima. Svako dijete mora imati iste školske sadržaje.

Vaša poliklinika radi već dulji niz godina. U kojim Vam se sve slučajevima roditelji mogu obratiti i kakvu pomoć dijete može dobiti?

Često se misli da je naša Poliklinika privatna i da je samo za zlostavljanu djecu te da kad jednom u nju uđeš, odmah na vrata dolazi Centar za socijalnu skrb. Ništa od toga nije istina. Poliklinika je u sustavu HZZO-a te u vlasništvu Grada Zagreba. Djeca dobivaju kod nas svu pomoć na uputnicu i ništa ne plaćaju. To mi je i bio cilj kada sam potaknula otvaranje Poliklinike. U Hrvatskoj su sva djeca zdravstveno osigurana i mogu na jednom mjestu dobiti besplatno obradu i tretman psihologa, psihijatra, socijalnog radnika, logopeda, socijalnog pedagoga, neuropedijatra, pravnika. Kada sam pokretala Polikliniku nisam se pitala što nama kao sustavu treba od djeteta, nego što djetetu od nas treba i da to dobije sve na jednom mjestu. Zbog toga smo 2008. i dobili nagradu za najbolji multidisciplinarni tim na svijetu. Velik izazov nije samo multidisciplinarnost u okviru jedne institucije, već intersektorska suradnja. Kada nam dođe dijete koje ima problema u školi, ili je hiperaktivno, ili zlostavljano od vršnjaka, moramo surađivati sa školom. Bez toga mu ne možemo pomoći. Ponekad moramo surađivati i s policijom ili Centrom za socijalnu skrb kod slučajeva kada je dijete zlostavljano ili zanemareno. To je specifičnost naše Poliklinike, ne možemo štititi djecu ako svi ne surađujemo. Moj profesor na Mayo klinici kazao je da rad sa seksualno zlostavljanom djecom zahtjeva bar četiri telefonska poziva. Rekla bih da rad sa svakim djetetom zahtjeva nekoliko poziva, a ako je dijete zlostavljano i 44 poziva.

Često se roditelji bune protiv onoga što im psiholozi kažu, da možda nešto trebaju drukčije raditi. Svi ističu da oni žele najbolje za svoje dijete. Ne sumnjam ni u jednog roditelja da želi najbolje, ali znam, nažalost, puno roditelja koji su učinili zlo svome djetetu. Zato je važno uvažavati struku i bez srama i zadrške potražiti stručni savjet.

Dolaze li Vam djeca i iz drugih gradova?

50 je posto djece koja nam dolaze izvan Zagreba, a imamo i puno pacijenata iz Dubrovnika s obzirom da Grad nema ovakvu ustanovu. Zapravo, ovakva Poliklinika ne postoji nigdje u Europi. Dolaze nam pacijenti iz Srbije, Crne Gore, a čak i Slovenije. Bilo bi dobro ovakvu polikliniku otvoriti u još tri velika grada Rijeci, Osijeku i Splitu. Jedno vrijeme se govorilo i o Dubrovniku pa se stalo. To me žalosti jer je jedan ovakav multidisciplinaran tim potreban. Ipak, sada se govori o otvaranju Poliklinike za mentalno zdravlje pri Općoj bolnici. Ponudila sam se za suradnju. Jedna takva poliklinika mora imati psihologa, socijalnog radnika, psihijatra, pedijatra, logopeda, socijalnog pedagoga. To je baza multidisciplinarne obrade. Ponekad nam djeca iz Dubrovnika dolaze i u tretman, ali ne mogu pristizati jednom tjedno zbog velike udaljenosti. Tada napišemo preporuku stručnjacima u Gradu kako i što raditi, a onda dijete dolazi k nama po potrebi.

S kojim problemima Vam najčešće dolaze dubrovačka djeca?

U zadnje vrijeme djeca iz Dubrovnika nam sve više dolaze zbog visokokonfliktnih razvoda brakova. Imamo i djecu koja su pretrpjela vršnjačko nasilje u školi i nisu dobila adekvatnu pomoć u Dubrovniku. Dolaze nam i zlostavljana djeca koju nam direktno upućuju, zatim ona sa smetnjama učenja, s neurološkom problematikom. Prije su roditelji smatrali da je sramota ići psihologu pa bi se iz Dubrovnika uputili u Zagreb „da ih nitko ne vidi“. Danas više nije tako, nema stigme na obitelji koja traži psihološku pomoć te dolaze kada u Gradu nemaju adekvatnu službu.

U Dubrovniku svjedočimo velikom nedostatku dječjih psihijatara, pedagoga, logopeda. Što vidite kao glavni uzrok takve situacije?

Psihijatara uopće nedostaje, a dječjih psihijatara posebno. Hrvatska ima problem s liječnicima. U Zagrebu su psiholozi nezaposleni, a u Dubrovniku ih na burzi nema. Politika treba naći način da se ljude privuče da idu raditi i izvan Zagreba. Važno je govoriti i o psiholozima u školama i vrtićima. Što više u najranijoj dobi ulažemo u djecu, to će nam kasnije biti manje problema, a to će nas i manje koštati. Psiholozi su nezdravstveni djelatnici iako rade u zdravstvu, na uputnicu. I plaće su im puno manje kao i status. Upravo se borimo da barem klinički psiholozi budu zdravstveni djelatnici.

Osnivačica ste i „Hrabrog telefona“. Koliko su se djeca javljala na početku rada, a koliko poziva danas imate?

Krajem 90-ih sam dobila besplatnu sedmogodišnju edukaciju iz rada sa zlostavljanom i zanemarenom djecom. Nakon dvije godine htjela sam za tu djecu nešto napraviti te dobila ideju da treba otvoriti SOS liniju. Otvorila sam je kao nevladinu organizaciju jer je tako lakše aktivistički djelovati. 1995., kada sam krenula s tom edukacijom, još uvijek se mislilo da kod nas nema zlostavljane djece. 1997. osnovala sam „"Hrabri telefon“ gdje bi se djeca mogla anonimno javljati. Te smo godine napravili plakat na kojem je pisalo „ako te tuku, ako ti govore ružne riječi, ako te diraju da ti je neugodno, nazovi taj i taj broj“. Nijedna škola nije htjela taj plakat zalijepiti kazavši da im je tekst prejak. Danas ga sve škole imaju kao i zdravstvene ustanove, puno se toga promijenilo. Djeca su u početku stidljivo nazivala, imali smo možda poziv tjedno, a danas imamo 10 do 15 poziva dnevno. Trenutno je na „Hrabrom telefonu“ aktivno oko 200 volontera, studenata psihologije, edukacijske rehabilitacije, socijalnog rada. Ne možemo ni primiti sve volontere kolika je zainteresiranost. Naravno, prolaze vrlo strogu edukaciju i selekciju kako bi mogli pomoći djeci. Imamo oko tisuću educiranih volontera koji su kroz ovih 20 godina prošli kroz „Hrabri telefon“ i u Hrvatskoj šire ideju zaštite djece. Djeca s povjerenjem nazivaju, preko 90 posto njih zna za „Hrabri telefon“. Prije nekoliko godina otvorili smo i telefon za mame i tate i nekad više taj zvoni. Vrlo sam sretna kada roditelj nazove i kaže da se suzdržao da istuče dijete i pita što da radi. To je izvrsno, da su svjesni i da znaju da mogu negdje nazvati za savjet i pomoć.

Stranica 1 od 15